20 godina trčanja Dražena Dinjara

Dražen Dinjar,jedan od najboljih i najpoznatijih hrvatskih dugoprugaških trkača svih vremena obilježuje 20 godina aktivnog natjecateljskog trčanja.Sjajni član AK Rudolf Perešina koji je kako pojedinačno tako i ekipno sudjelovao u najvećim uspjesima našeg kluba od njegovog osnivanja.U sljedećem tekstu Dražen će nam sam reći sve o svojim počecima,uspjesima i dojmovima koje je postigao i doživio kao trkač u ovih 20 godina.

                             DRAŽEN DINJAR - 1993 - 2013 - 20 GODINA TRČANJA

Još od kad znam za sebe, cijeli život samo „letim“ (trčim)! U mojoj ulici bilo je puno djece i svaki dan smo se igrali skrivača, nogomet... Tada nisam ni slutio da sam se već tu počeo formirati u velikog ljubitelja, mogu reći i fanatika ili čak ovisnika o trčanju. U osnovnoj školi također sam bio uključen u razna sportska natjecanja i igre: rukomet, košarka, nogomet,

stolni tenis... Još tada kad smo imali testiranja na 400 m bio sam među najboljima, dok mi sprint (60m) nikada nije „ležao“. Tako sam na školskim i međuškolskim natjecanjima uvijek osvajao medalje. Kada sam krenuo u srednju školu još nisam krenuo u atletske vode. Glavni cilj mi je bila škola i učenje. Bio sam odličan učenik i želio sam ići na fakultet. U to vrijeme moj prijatelj Siniša Ozimec bio je član Sportskog društva „Stubica“ i polazio je na treninge kod proslavljenog zagorskog trkača Mladena Bubanka. Znao je da sam uvijek dobro trčao pa me pozvao da im se pridružim. Treninzi su bili 3 puta tjedno. Ja sam ga uporno odbijao jer me to nije zanimalo. Škola mi je bila najvažnija. Međutim, nije mi dao mira i stalno je navaljivao da dođem u klub, da im je super, da putuju diljem Hrvatske, da osvajaju medalje i da se odlično zabavljaju. Nisam imao izbora jer mi je već stvarno bio dosadan, pa sam pristao da dođem na jedan trening. To je bilo u drugom razredu srednje škole, imao sam 16 godina. I tako je sve krenulo! Moj prvi trener Mladen Bubanko primjetio je moj talent, a kasnije i moju volju i upornost. On je najviše zaslužan za moju karijeru. Usadio mi je temelje, godinama se brinuo za svaki moj korak i napredak. Svoje bogato atletsko iskustvo prenio je na mene, usadio mi neke smjernice i način treniranja koji slijedim još i danas. Moju karijeru je gradio postepeno, godinama. I kad smo došli do vrha, tu sam i ostao do svoje 20. godine bavljenja trčanjem.

Sa malim brojem treninga već u drugoj sezoni bio sam 4. junior na PH na 3 i na 5 km na atletskoj stazi. U mojoj zadnjoj juniorskoj godini osvojio sam srebrnu medalju na 3 i na 5 km. Tada, u juniorskim danima i na početku seniorske karijere nastupao sam večinom na kračim trkicama na stazi a i na cesti. Od 3 do 15 km. Polumaraton, moju najdražu i najuspješniju disciplinu počeo sam intenzivnije trenirati tek nakon 8 godina, 2001.g. Znači, 8 godina gradili smo nešto i po meni Mladen je to odlično odradio. Velika mu hvala za sve. On je jedan od rijetkih trenera u Hrvatskoj koji ima tako dugovječnog trkača. Kada se u Gornjoj Stubici osnovao AK „Rudolf Perešin“, napustio sam SD „Stubica“ i pridružio se svojim Gornjostubičancima. Čast mi je trčati za klub koji nosi ime po heroju Domovinskog rata Rudolfu Perešin.

Na početku moje karijere nisam imao neke ciljeve, bila mi je čast trčati sa velikanima srednje i dugoprugaškog trčanja kao što su: Zorko, Balgač, Petrović, Paripović, Ravić, Lacković... Iz utrke u utrku bio sam sve bolji. Prvu seniorsku medalju osvojio sam u polumaratonu 2001.g. bio sam 2. Prvak Hrvatske postao sam dvije godine kasnije, 2003. Od te 2001. g. počeo sam drugačije doživljavati trčanje. Više nisam bio običan sudionik utrka,

postao sam jedan od favorita za pobjedu. S time su slijedili jači treninzi, veća odricanja i ciljevi. Pošto sam došao na jednu višu razinu, potreban mi je bio netko tko će to sve posložiti. Za to je bio zadužen moj drugi trener g. Josip Tomić. Vrsni atletski stručnjak primjetio je moj talent i ambicije. Mada smo surađivali samo 3 godine, s njegovim vodstvom oborio sam si gotovo sve rekorde, koji vrijede i danas (5 km, 10 km, polumaraton). Vrlo važno je napomenuti da je jako bitno za svakog trkača da si vodi dnevnik treninga. Ne samo radi statistike, nego još važnije da se vidi u budučnosti gdje se možda pogriješilo ili kako doći do određene forme, kako se pripremati za određeni cilj. U početku moje karijere imao sam dosta problema s ozljedama, večinom koljena. Jedan od glavnih razloga je trčanje po lošem i neravnom terenu, asfalt, trčanje dvije do tri godine u jednim tenesicama. Znao sam se liječiti i po dva mjeseca. Ali uvijek kad sam se vračao bio sam sve jači i bolji. Savjet stručnjaka bio je da počnem voziti bicikl, da ojačam mišiće oko koljena. Tada sam se počeo baviti duatlonom. To je sportska disciplina koja se sastoji od trčanja i vožnje bicikla. Bilo je to 1998.g. Osim treninga trčanja ubacivao sam i treninge na biciklu. Bilo je to dosta naporno ali cilj mi je bio izliječiti i ojačati koljeno. Treninzi na biciklu bili su mi uvijek vremenski duži i teži. Brzo sam se priviknuo novoj disciplini. Čak sam i bicikl dobro vozio. Možda je i razlog taj što sam u srednju školu putovao biciklom (10 km u jednom smjeru). Koljeno je bilo sve bolje i ozljede su bile vrlo rijetke. Još iste te godine osvojio sam 3. mjesto na PH u olimpijskom duatlonu. Prvo se trčalo 7.5 km, zatim se vozilo 30 km biciklom i potom još 3.8 km trčanja. Bio sam presretan, odlično sam se uklopio u svoju novu sportsku granu. Već sljedeće godine postao sam prvak Hrvatske u sprint i olimpijskom duatlonu i ja i moja ekipa TK „Rudolf Perešin“ bili smo ekipni prvaci. I nastupio sam na Europskom prvenstvu u duatlonu. U toj novoj duatlonskoj karijeri koja je trajala 4 godine osvojio sam 8 pojedinačnih medalja, od toga 6 zlatnih. Bio sam pobijednik kupa i Zagrebačke duatlon lige. Najveće borbe za medalje imao sam sa proslavljenim hrvatskim triatloncem Dejanom Patrčević. U 4 godine nastupio sam na 31 utrci u duatlonu u Hrvatskoj i Sloveniji i pobijedio sam na 21.

Nakon četverogodišnje avanture u duatlonskim vodama, ozljede su bile prošlost, stečena su nova prijateljstva i ponovno sam se okrenuo samo trčanju. Želio sam ostaviti i nekakav trag u dugoprugaškom trčanju, a i tada je bilo premalo utrka u duatlonu u Hrvatskoj. Više je bio popularniji triatlon. Trebalo je i cijelu godinu voziti bicikl za samo par utrka. Previše izgubljenog vremena. I tu sad „uskače“ prije spomenuti g. Josip Tomić koji je savršeno tempirao treninge za svaku moju važnu utrku i tada je krenuo moj napad na vrh. Te 2002.g. istrčao sam osobne rekorde na 3 km (8:44), 5 km (15:02), 10 km (31:15) i polumaraton 1:06.13. Bio sam u top formi, ali niti na jednoj toj utrci nisam bio prvi. Od te godine počeo sam i pobjeđivati sve naše najbolje dugoprugaše, ali ne uvijek. Jedino nikad nisam pobijedio Slavka Petrovića.

Prvakom Hrvatske postao sam 2003.g. na 10 km i u polumaratonu. Ukupno u 20 godina bavljenja trčanjem osvojio sam 23 medalje na državnim prvenstvima, od toga 8 zlatnih. Bio sam prvak Hrvatske na 10 km , u krosu, polumaratonu i maratonu. U mojoj najdražoj disciplini polumaratonu, prvak Hrvatske bio sam 4 puta. Isto toliko puta bio sam ukupni pobijednik cestovnog kupa (Reebok, New Balance) i 2 puta bio sam 2. Pobjednik zimske lige „Lagvić“ bio sam 2004/05.g. na kojoj držim i rekord staze, kao i na još nekoliko utrka u Hrvatskoj. Sa svojim klubom bio sam ekipni prvak Hrvatske u planinskom trčanju (2009.g.), polumaratonu (2011.) i u krosu 12 km (2012.g.). Ukupno smo osvojili 5 medalja. Za reprezentaciju Hrvatske trčao sam na Europskom prvenstvu u krosu (2002.g.) i na prvenstvu Balkana u polumaratonu (2013.g.). Najbolji športaš županije postao sam 2009.g. G. Josip Tomić trenirao me od 2001. – 04.g. Nakon toga trenirao sam sam sve do 2010.g. kad sam krenuo u ozbiljan pothvat, želio sam istrčati normu za olimpijadu u maratonu. Za to je bio zadužen jedan od naših najboljih dugoprugaša u Hrvatskoj ikad, g. Pero Budija. On ima istrčan drugi maraton u Hrvatskoj svih vremena. Kada me preuzeo, radili smo odličan posao. Svi moji treninzi upučivali su na dobar put. Ali nažalost nismo uspjeli. Pokušali smo se približiti normi u Ljubljani, ali sam odustao na 35. km. Nažalost puno stvari nije mi išlo u prilog. Da bi se ispunila norma za olimpijadu mora se zadovoljiti nekoliko kriterija, nekoliko bitnih stvari bez kojih nema uspjeha. Ja sam jedino imao odličnog trenera koji je sve napravio što je bilo u njegovoj moći da uspijemo. Največi problem stvarao nam je moj posao. Nisam profesionalac, moram raditi, nemam sponzore. U posljednjih 11 godina dan mi počinje u 3:45 kada se budim, putujem u Zagreb gdje vozim 7 sati kamion. Dođem doma umoran, napravim trening. Nisam sam, oženjen sam, imam dvoje djece i na spavanje idem rijetko prije 22 h. Rijetko kad imam više od 5 sati sna. Na zimske ili ljetne pripreme išao sam samo jedanput. Novaca za vitaminizaciju nikad nije bilo, a kad nešto dobijem razvučem to koliko god duže mogu. Ali ja sam presretan što sam napravio ovakve rezultate uz jako malo prijeđenih kilometara i treninga.

Istrčao sam 10 maratona. Najbolji rezultat mi je 2:28:16. Odličan maraton istrčao sam u Firenzi, bio sam 17., vrijeme 2:29.27. U Rimu sam trčao 2:35.02 i bio sam 31. Ukupno sam nastupio na 358 utrka, prvi sam bio 115 puta, drugi 57 puta i treči 55 puta. U 20 godina napravio sam 4306 treninga i pretrčao 51120 km što ispada prosjek po treningu 11.87 km. Da nisam bio dosta ozljeđen bilo bi još treninga i kilometara.

Čovjek koji je najviše bio uz mene svih ovih godina je Željko Lukina. On mi je napravio lakši put za sve moje uspjehe. Bez njega ne bi postojao niti atletski klub. Ovim putem mu zahvaljujem za sve što je učinio za mene. Također zahvaljujem i svojim roditeljima na podršci. Osobito hvala mojoj obitelji, mojoj ženi Suzani koja je uvijek bila uz mene i koja mi daje podršku i ima razumijevanja za moje trčanje. Zahvaljujem svim medijima koji su izvještavali o mojim uspjesima, općini Gornja Stubica i svima koji su na bilo koji način pomogli da mi bude lakše . Svaka pa i najmanja pomoć bila mi je dobrodošla.